In memoriam…

 

….

Dragi Dejane,

 

Još uvijek mislim da si tu sa nama, još se nadam da ćeš negdje projuriti, da ćeš proći, mahnuti i onim svojim poznatim osmijehom uljepšati mi dan. Još uvijek mi nije jasno zašto nebo ponekad uzima mlade duše prerano. Bio si anđeo na zemlji, zaista.. ali sada imaš krila i možeš letjeti i gdje kod poželiš možeš otići. Znam da će ti se to svidjeti. Sada ćeš imati vremena za sve. A znam i da sjećanja na tebe nikada proći neće. Nama ovdje ostaju samo uspomene na tebe i tvoju veselu narav, osmjeh i dječačke snove. Prerano si napustio ovozemaljski život, ali vjerujem da ti je lijepo sada i da možeš sve što poželiš. Znam da si sretan i da ti nije jasno zašto mi smrtnici plačemo „dolje“ i teško nam je. Znam da biš sada rekao da ne plačem, da budem jaka, da nema smisla živcirati se..

Živio si život punim plućima. Sjećam se..sjećam se baš svega. Kada smo se prvi puta upoznali i kada sam došla u klub i rekla „ja bih trenirala triatlon“.. uvijek smo se kasnije smijali toj mojoj izjavi..

 

Bio si poseban. Bio si dobar. Iskrenost, skromnost i dobrota vrline su koje su te obilježile i koje si živio iz dana u dan.. Znam da ne biš volio da ti pišem ovaj tekst i povrh toga da se čita pred svima, rekao bi mi: Ča to povedaš?

 

Sjećam se kako smo zajedno dolazili na treninge na bazen u 6 ujutro i odlazili sa istih..kako smo umirali od smijeha na stanici čekajući jedinicu prema gradu.. sjećam se zajedničkih plivanja i kako si se morao dobro potruditi da me “dobiješ“ na noge kraul..

 

Sjećam se naših ljeta i triatlon sezona..kako nije bilo lako, ali nikada nisi rekao niti pokazao da ti je teško..sjećam se zajedničkih trčanja na Grobničkom polju po jakoj buri, to sam mrzila, i uvijek sam nešto „gunđala“, ali ti si me uvijek motivirao. I naših zajedničkih vožnji bicikle na Grobniku i Petrolejskoj..

 

Sjećam se i da si me uvijek od nekud spašavao, kada sam pala sa bicikle i imala potres mozga i prošle godine kada si me pronašao na cesti u nesvijesti, sasvim slučajno si naišao i opet me spasio nekom igrom sudbine..

 

Sjećam se koliko si cijelim svojim bićem bio predan triatlonu, sportu kojeg si najviše volio i sve smo to proživljavali zajedno, bilo je uspona i padova, ali uvijek si bio jak i uporan..

 

Sjećam se naših zajedničkih putovanja na utrke i dugih vožnji, nikada nisi bio umoran. Znali smo se sami vraćati sa utrka u rane jutarnje sate pjevajući u autu do doma.. Sjećam se kada si me prvi puta vodio u Grobničke Alpe kroz kanjon Mudne doli. Sjećam se kako smo često bježali gore, a najljepše nam je bilo na Uskršnja, Božićna ili Novogodišnja jutra, kada je cijeli grad spavao još, mi bi imali najljepši i najmirniji pogled. Sjećam se i koliko smo zajedno Učku voljeli..

 

Sjećam se i koliko si volio jesi čokoladu i pizzu i kako si volio onu moju pitu od jabuka koju sam ti znala spremati kada biš išao negdje, pa si je nazvao „Grintovec pita“ po teku na Grintovec jednom davno..i koliko smo voljeli skupa popiti tamno Laško..

 

Sjećam se da sam te „znala“ kao što te nitko nije i na tome ti hvala. Uvijek si se previše brinuo i pazio na mene. Sretna sam jer znam da si bio sretan, voljen i da si doživio i proživio veliku ljubav, mnogi odu, a nikada je ne dožive.

 

Sjećanja ima još puno i ne postoji mjesta za njih na papiru, ona su u srcu i uvijek će biti..

 

Doći ćeš mi u snovima, negdje na Alpama, na cesti, moru, kao šum vjetra, cvrkut ptica, kao toplina ranojutarnjeg sunca i ona najsjajnija zvjezdica na nebu.

 

Znam da ćemo se negdje opet sresti anđele.

 

Znam da sada i na nebu imam anđela koji me čuva..
 

Voli te tvoj tić livadić.. Iva